Poštovani i tužni skupe, obitelji pokojnog Davora. Danas smo se okupili ovdje odati počast roditelju, suprugu, bratu, našem sumještaninu, našem dragovoljcu i invalidu Domovinskog rata, našem Davoru. Sa velikom tugom opraštamo se od još jednog dobrog duha i čovjeka, našeg prijatelja hrvatskog branitelja Davora Ostojića kodnog ratnog nadimka Bronx.
Držati oproštajni pogrebni govor težak je zadatak, ali je prije svega dar i privilegija. Izuzetna mi je čast i velika odgovornost što su mene odabrali ispred naše udruge 115. Imotske brigade HV-a i njegovih Ovnova kojoj je naš Davor pripadao, izgovoriti par riječi o našem Davoru. Imao sam tu sreću i privilegiju boraviti uz njega skoro do njegovih posljednjih ovozemaljskih sati njegovog mladog života.
Davor je rođen 01.12.1968 godine u Imotskom. Od njegovih prvih životnih koraka, zadesila ga je čudna sudbina. Rano ostaje bez majke. Djetinjstvo provodi uz svoga oca, maćehu i sport. Po završetku srednje škole i odslužena vojnog roka srpsko-crnogorska agresija nadire sa istoka. Davor se nije mislio niti sekunde i stavlja se na raspolaganje Domovini kao dragovoljac Domovinskog rata. Odlazi sa svojom postrojbom na Južno bojište gdje ubrzo biva teško ranjen. Opet se život poigrao s njim i to se ranjavanje događa u teškim i nesretnim okolnostima. I dok mu spašavaju život, on i njegov zapovjednik Mate, koji ga čeka na nebeskim visinama, imali su smisla za humor. Tako ranjena izvlačili su ga satima prema bolnici u Dubrovniku. On iskrvaren, Mate ne da da Davor zaspe, jer da je zaspao to mi mu bio zadnji usnuli san.
Poslije tog ranjavanja i oporavka Davor opet traži svoje Ovnove na prvoj crti bojišnice i kuma Matu te sa njima ostaje do kraja rata. Poslije rata zasniva obitelj u kojoj se rodilo petero prekrasne djece Marta, Nikola, Miriam, Leonardo i Toma.
Taman kada je trebao uživati u statusu djeda, Bog je za njega imao druge planove. Često smo se družili uz neku sitnu rađu, a više uz neke braniteljske večere. Davor je tu bio glavni, reže kruh, pere salatu, briše stol, postavlja pijate, beštek i naravno sve poslije većinom sam opere i posloži njegov krigs kolega ratnog nadimka Tata koji mu napravi taki-laki, kako su oni zvali kombinaciju kole i fante. Tata bi rekao: “Ajde sine, sidni, počini, sad si zaslužio da nazdravimo.” Davor taman što bi sjeo za svoj taki-laki, tata bi ga pripomenio:
” Vako ćeš ti i drugi put!” A Davor mu baca osmjeh preko cijelog lica:” A dašta ću Tata.”
Pred zadnje dane njegova života jednom prilikom kada smo bili u posjeti, on već svjestan svoga ovozemaljskog kraja, ohrabrivao nas i govori: “Davor je rekao, i doktoru i svima koji dolaze: Davor neće više ići nigdje iz svoje kuće!”
Ljudi moji, izgubili smo jednog dobrog duha, duhovitog, uvijek nasmijanog prijatelja, susjeda, čovjeka koji je ulijevao nadu i optimizam i kad mu je bilo najteže i imao je vremena za svakoga od nas.
Teško je prihvatiti činjenicu da ga više nema, nedostajat će nam. Pamtit ćemo razne anegdote i sretne trenutke s njim, godine razgovora i druženja. Ostaju nama svima sjećanja na našeg Davora.
Draga obitelji Ostojić, djeco. Budite ponosni na svoga oca i odgajajte svoju djecu kako je vaš tata odgajao vas.
Dragi Davore, ostavio si trag u beskraju. Neka ti je vječna slava i hvala prije svega što si učinio za svoju obitelj, Domovinu i svoje mjesto u kojem si živio. Također hvala svima koji su pomogli u danima bolesti našeg Davora, kao i onima koji su bili do zadnjeg trenutka bili uz njega i koji su organizirali ovaj veličanstveni ispraćaj.
U ime Udruge 115. Imotske brigade HV i njegovih Ovnova obitelji i svima prisutnima izražavamo najdublju kršćansku sućut.
Počivao u miru Božjem!
Laka ti hrvatska gruda koju si neizmjerno volio.
UHBDR 115. Imotske brigade HV i njegovi „OVNOVI“.