Dana 28. travnja 1991. godine održan je tajni sastanak u Splitu zbog nadolazeće srbo-crnogorske agresije na RH, gdje je određeno od strane MORH-a da hitno treba osnovati jedna aktivna i pet pričuvnih brigada Zbora narodne garde (ZNG) u Dalmaciji, a jedna od njih bila je i 115. brigada ZNG.
Po ovom planu 115. brigada ZNG trebala je imati zapovjedništvo i jednu bojnu u Imotskom, a druge dvije u Vrgorcu, Makarskoj i Sinju. Već 28. lipnja počelo je ustrojavanje ZNG-a u spomenutim mjestima, no zbog nedostatka suradnje Zapovjedništvo obrane za sjevernu i srednju Dalmaciju određuje da se od 29. srpnja 1991. godine 115. brigada ustrojava i popunjava samo sa područja Imotskog čime ona postaje ˝Imotska brigada˝, što je i potvrdio MORH 8. kolovoza iste godine. Iz tog razloga taj dan se uzima kao dan osnutka imotske 115. brigade. Isto Zapovjedništvo je odredilo časnika Milu Čatlaka za zapovjednika brigade.
Pristupa se ustrojavanju 1. bojne, izradi potrebnih dokumenata i pravilnika, te osiguravanju potrebnih materijalno – tehničkih sredstava, kao i svugdje po Hrvatskoj glavni problem bio je nedostatak naoružanja i vojne opreme za dragovoljce.
Početkom kolovoza, zapovjednik Čatlak odlazi na novu dužnost, a v.d. zapovjednika brigade postaje Srećko Udiljak, predstojnik Ureda za obranu Imotski koji obnaša dužnost do 1. Listopada, kada je novi zapovjednik postao Anđelko Vidošević.
Nastavlja se ustrojavanje brigade tako da se u tom periodu podiže i 2. bojna, a počinje i ustrojavanje drugih postrojbi (veza, logistika, PZO, itd.).
Kao najobučenija postrojba brigade, njezina 1. bojna u rujnu 1991. dobiva prvu zadaću koja se sastojala u osiguravanju državne granice RH na širem području Imotskog, odnosno smjerova prema Livnu, Posušju i Tomislavgradu, a zbog mogućeg probijanja livanjske bojišnice, te koncentracije vrlo jakih snaga JNA u Mostaru i Kupresu (10. mehanizirana brigada JNA) odakle je prijetio mogući proboj prema Imotskom, te dalje u dubinu Dalmacije.
Krajem 1991. dolazi do promjena zapovjednika, gdje Anđelka Vidoševića zamjenjuje brigadir Ivan Škoro koji nastavlja s jačanjem brigade. U siječnju 1992. završeno je ustrojavanje 3. bojne tako da se u to vrijem brigada sastojala od zapovjedništva, tri pješačke bojne, logističke satnije i više manjih postrojbi (vojna policija, PZO, veza, inženjerija, diverzanti, izvidnici, NBKO) jačine voda, ukupno 2049 pripadnika, čim je bila i jedna od najkompletnijih postrojbi u Dalmaciji.
Eskalacijom rata u susjednoj BiH ponovno se nadvila opasnost nad južni dio Hrvatske, posebno dolinu Neretve. U tim okolnostima 6. operativna zona Split izdaje zapovijed o slanju 1. bojne 115. brigade na strateški važno područje Stolova u zaleđu Metkovića.
Dana 29. ožujka 1992. bojna se razmješta na predviđenu liniju obrane koja je bila potpuno neutvrđena i otvorena prema neprijatelju koji je već kontrolirao šire područje grada Stoca (BiH). Postrojba je bila dobro popunjena (506 vojnika), ali naoružana samo osobnim pješačkim naoružanjem unatoč činjenici da su branili tenko-prohodni prostor.
Zapovjedništvo sektora Jug obećalo je pružiti protuoklopna sredstva, ali od toga nije bilo ništa. U takvim okolnostima 10. travnja neprijateljske oklopno – mehanizirane snage pokreću vrlo jaki napad na položaje 115. i 116. brigade HV smjerom Drenovac – Stolovi, kako je napad podupiralo više tenkova snage HV-a bez protuoklopnih sredstava morale su se povući na pričuvne položaje, pa tako i 115. brigada HV koja se uskoro i vraća u Imotski.
Novoosnovano zapovjedništvo Južnog bojišta na čelu s generalom Jankom Bobetkom u svibnju ’92. pripremilo je operaciju Spaljena zemlja s ciljem deblokade grada Dubrovnika iz smjera zapada. Nosioci operacije bile su 4. i 1. gardijska brigada, a važna zadaća biti će dodijeljena i 115. brigadi HV. Već drugog dana operacije (20. Svibnja 1992) uvodi se borbena grupa 3. bojne 115. brigade na položaje kod brda Tmor. Ti položaji bili su izravno izloženi neprijateljskim napadima. Idućih dana se nastavlja uvođenje postrojbi 115. brigade koje zajedno s 1. gardijskom brigadom ˝Tigrovima˝ oslobađaju selo Baniće ispod dominantnog visa Lisnik kod Slanog pri čemu brigada ima ranjenih vojnika.
Dana 27. svibnja 1992. jake neprijateljske snage pokreću kombinirani topničko – pješački napad na Lisnik s ciljem ponovnog presijecanja Jadranske magistrale, položaje u tom trenutku baren pripadnici ˝Tigrova˝, te osam dobrovoljaca iz sastav 115. brigade. Nakon žestoke višesatne borbe neprijatelj je odbačen, ali uz vrlo visoke žrtve. Poginulo je sedam ˝Tigrova˝ te Milan Mustapić, prvi poginuli pripadnik 115. brigade HV (brigada je imala i četvoricu ranjenih).
Istog dana drugi dijelovi brigade (Diverzantski vod, dijelovi 3. bojne) zajedno s ˝Tigrovima˝ nastavljaju iz smjera Majkova i Riđice probijati se prema Orah Dolu, Češljarima, Kijev Dolu i Belenićima.
U međuvremenu, jedna borbena grupa se 5. lipnja 1992. pridružuje 5. bojni ˝Tigrova˝ u Mokošici sa zadatkom čišćenja pravca Osojnik – Kijev Do. U desetodnevnim borbama naše snage izbijaju na crtu Zelenje – Grepci – Gromača i pri tome odbacuju neprijatelja s tih položaja.
Istovremeno s angažmanom na Južnom bojištu, 2. bojna 115. brigade branila je državnu granicu na planini Kamešnici (prijevoj Vrdovo), odnosno na Vidikovcu (Tomislavgrad). Zadaća bojne je bila braniti granicu u slučaju probijanja neprijatelja iz smjera Livna odnosno Šuice koji su tada bili pod napadima srpskih snaga. Ova bojna se 10. lipnja premješta na Južno bojište.
Po zapovjedni generala Bobetka, krajem lipnja ’92. formira se Taktička grupa – 1 (TG-1) s ciljem obrane crte Čavaška gradina – Ravno – Zavala – Belenići u zapadnom djelu Popova polja. Nositelj TG-1 bila je 115. brigada HV, Taktičku Grupu su još činile: 1. bojna ˝Tigrova˝, Satnija mornaričkog pješaštva ˝Vange˝, te bojna ˝Neum˝ i satnija ˝Ravno˝ iz sastava HVO-a. Ovi položaji su bili vrlo teški za obranu, te su nekoliko puta prelazili iz ruke u ruku. Ipak, unatoč svakodnevnim topničkim, a često i tenkovsko – pješačkim napadima, 115. brigada HV (uz potporu drugih postrojbi) je uspješno branila dostignutu liniju fronta. U tom periodu dolazi i do promjene na čelu brigade, bojnika Ivana Cvitanušića zamjenjuje bojnik Damir Krstičević.
Odlaskom ˝Tigrova˝ na istočni dio Popova polja u kolovozu 1992. godine, 115. brigada HV preuzima obranu strateški važnih položaja Oštri vrh, Zečja glava i Sovari. Još od lipnja na ovim položajima trajale su žestoke borbe s velikim gubicima na obadvije strane. Nakon zaposjedanja položaja brigada pristupa utvrđivanja i obrani istih unatoč svakodnevnim okršajima s neprijateljskom stranom.
U tom trenutku brigada (uz podređene postrojbe) brani 40 km bojišnice od Velje Međe pa do Zečje glave, ne izgubivši ni jedan položaj.
Nakon neprekidnog tromjesečnog boravka na bojištu, u rujnu 1992. brigada se izvlači u Imotski na odmor i popunu. Kako su u međuvremenu završene operacije na Južnom bojištu MORH je odlučio reducirati snage HV-a, te se izdaje naredba da se 115. brigada preustroji u ˝B˝ brigadu, što je značilo da će biti aktivno zapovjedništvo, jedna bojna i postrojbe za potporu (topništvo, oklopništvo, diverzanti, izvidnici, logistika, itd.), ukupno oko 750 vojnika.
U listopadu 1992. brigada se vraća na liniju Orlov kuk – Čavaši – Velja Međa – Dvrsnica – Ravno – Zavala – Zečja glava s zadatkom odsutne obrane dostignute linije. Pod zapovjedništvom brigade bila je satnija ˝Ravno˝ i MOMP Pelješac.
U ovom periodu Damira Krstičevića na čelu brigade zamjenjuje Vedran Ujević. Obrana se temeljila na tzv. kotama (ili čukama) koje su bile središnje otporne točke određenoga obrambenog područja. Na tim kotama stvarani su utvrđeni položaji, dok se prostor između tih kota nadzirao kombinacijom stalnoga motrenja, patrola i minskih polja.
Ovakav način obrane diktirao je sam brdski teren na kojemu nije bilo moguće uspostaviti klasičnu obrambenu crtu cijelom dužinom bojišta. Također, ovaj način obrane zahtijevao je manji broj vojnika na prvoj crti, ali otvarao je mogućnost konstantnoga ubacivanja neprijatelja u crte obrane (i obratno), što je istiskivalo strahovite psihofizičke napore za vojnike koji su stalno morali nadzirati ne samo prostor ispred sebe nego i oko sebe.
Drugi veliki problem za brigadu bilo je nepostojanje vojnih objekata u njezinoj zoni odgovornosti, što je značilo da su vojnici bili smješteni u neodgovarajućim (često razrušenim) objektima ili improviziranim drvenim barakama. Ova je situacija vrlo nepovoljno djelovala na život i zdravlje vojnika koji bi više mjeseci provodili na položajima izloženi raznim vremenskim (ne)prilikama. Unatoč svim poteškoćama, 115. brigada uspostavila je čvrstu i neprobojnu crtu u svojoj zoni odgovornosti.
Dolazi i do jačanja brigade ustrojavanjem Topničko – raketnog divizijuna, Samostalne tenkovske satnije, Divizijuna PZO i drugih postrojbi čime 115. brigada HV prerasta u respektabilnu postrojbu i postaje jedan od stupova obrane Južnog bojišta.
Početak velikih vojnih operacija 1995. godine 115. brigada HV dočekala je na položajima koje je uspješno branila još od jeseni 1992. godine. Ti su položaji svakodnevno bili izloženi minobacačkoj vatri te vatri pješačkoga oružja, što se posebno intenziviralo za vrijeme oslobodilačkih operacija ˝Bljesak˝ i ˝Oluja˝. Zapovjedništvo 115. brigade na čelu s Antom Katićem (u prosincu 1993. godine na čelu brigade naslijedio Vedrana Ujevića koji je otišao na višu dužnost u ZP Split) provelo je sve potrebne radnje po spomenutome planu obrane te je spremno dočekalo ofenzivu bosanskih Srba koji su pokušali iskoristiti angažman HV-a u operacija na drugim bojištima.
Tijekom kolovoza trajali su svakodnevni topnički, a u više navrata i pješački napadi na linije obrane 115. brigade HV koja je pri tome pružila žestok otpor i obranila sve položaje u svojoj zoni odgovornosti pri čemu je bilo poginulih i ranjenih. Krajem listopada 1995. dolazi do postupnog zatišja zbog početka mirovnih pregovora koji su konačno zaključeni u prosincu 1995. godine.
Uglavnom, brigada je držala položaje na Južnom bojištu (uz podređene postrojbe) od kote 590 (lijevi bok su nam bili 116 Metkovčani) pa sve Sovara (desni bok su nam bili dečki iz 114 br HV, bojna Omišani) ne izgubivši ni jedan jedini položaj.
Tada započinje postupno povlačenje snaga 115. brigade HV-a, što je i završeno u veljači 1996. godine kada je posljednji vojnik ove brigade napustio Južno bojište čime je zaključen ratni put brigade. Postrojba se nakon povlačenja prevodi u pričuvni sastav HV-a sve do studenoga 1999. godine kada se od dijelova 115. i 156. brigade stvara 631. pričuvna brigada HV koja pak djeluje do 2003. godine kada se gašenjem Domobranstva gase i sve pričuvne postrojbe Hrvatske vojske.
U Domovinskome ratu 115. brigada HV-a Imotski imala je deset poginulih vojnika, oko dvije stotine ranjenih i tako toliko oboljelih, dok je nakon rata preminulo blizu 400 njezinih pripadnika.
Poginuli pripadnici 115. brigade HV-a 1991. – 1995.
|
1. Milan Mustapić (r. 1959.) – 27. svibnja 1992. |
6. Marko Rako (r. 1973.) – 6. svibnja 1994. |
|
2. Frano Bubalo (r. 1965.) – 10. srpnja 1992. |
7. Josip Zdilar (r. 1956.) – 9. ožujka 1995. |
|
3. Ivan Znaor (r. 1958.) – 30. kolovoza 1992. |
8. Blažen Rimac (r. 1968.) – 25. svibnja 1995. |
|
4. Denis Lozić (r. 1972.) – 10. listopada 1993. |
9. Marijan Jonjić (r. 1972.) – 17. kolovoza 1995. |
|
5. Đondino Krnić (r. 1972.) – 16. travnja 1994. |
10. Željko Mandić (r. 1963.) – 11. studenoga 1995. |